Stanje kočnica

Bjelovarsko-bilogorska županija, lipanj 2025.

Auto je sad samo moj i moram se naučiti bolje brinuti za auto.

“Po stanju prednjih kočnica”, kažu mi, “vidi se da ste umjeren vozač, i to je dobro. Ali morate s vremena na vrijeme jače zakočiti naglo, agresivnije, da se kočnice pročiste.”

“To bi mi dobro došlo i inače u životu”, kažem i nasmijem se, bude mi neugodno što uvijek naglas izgovorim sve što mi prođe kroz glavu, ali znam i da je istina, umjerenost nije uvijek prednost.

Vozim ravnom cestom, s obje se njezine strane prostiru bjelovarske livade i, iako kasnim na sastanak, ništa mi se u tom trenutku ne čini važnijim od potrebe da se zajurim pa da zakočim naglo, da pročistim kočnice. Jurim, kočim. Isprva to radim sa strahom, iako ne znam čega se plašim. Teško mi je čak i vlastitom autu, kojim sama upravljam, reći Ne. Zalijećem se praznom cestom, kočim. Postaje sve lakše.

Rascvjetane livade protežu se u beskonačnost i ja ne znam kamo sa sobom od toliko ljepote, od toga što “Pogledaj kako je lijepo” nikad ne može dočarati koliko je lijepo. Sve doživljavam intenzivno, u tome nemam umjerenosti. Umara. Bilo bi lakše ne nalaziti u svemu pjesmu. Zajurim se pa se kočim.

“Malo sam se izgubila”, kažem kad napokon stignem na mjesto gdje sam možda trebala stići, “ali drago mi je da jesam. Divno je ovdje.” Mudrost kao s plastične bočice za prirodnu mineralnu vodu. Nije stvar u cilju nego u putu do njega.

Cesta se preda mnom otvara, ne postoji samo jedan put kući. Moj život je oduvijek samo moj, moram se naučiti bolje brinuti za sebe. Zajuriti se, zakočiti, izgubiti se, uživati u gubljenju.