Beč, Austrija

Razglednica. Kolovoz, 2026.

Prve noći u nepoznatom gradu, u nepoznatom stanu, mlađi mi sin kaže da se boji. On ne želi spavati sam, može li sa mnom? “Dođi, skupa smo u sobi, nećeš biti sam”, stariji ga brat vuče za ruku.

Ta predstava kratko traje. Brat nije posebno uvjerljiv, glas mu nakon prve rečenice gubi snagu, i onda obojica stoje pred mojim krevetom, gledaju me velikim očima iza kojih osjećam da se skupljaju suze, i ja kažem mlađem, a obraćam se obojici: “Ma čega se bojiš?” i “Naravno da možeš sa mnom.” Kao po scenariju, stariji odlučno kaže: “Ja se ne bojim!” i odmah nadoda “Ali ni ja ne želim spavati sam.”

Prve im noći napravim mjesta u svojem krevetu i slažemo se redom: srednje tijelo, malo tijelo, veliko tijelo. Kroz otvoreni prozor balkona slušam šum automobila na velikoj cesti i huk nadolazećeg vlaka. Malo tijelo pita: “Što je to bilo?” ali ja ga, umjesto odgovora, pomazim po leđima, i sljedeće je sekunde njegovo duboko disanje najglasniji zvuk u sobi. “Ti nećeš s nama?” šapćem kćeri kad proviri kroz odškrinuta vrata, ali obje već znamo odgovor. Dovoljno je velika, a nedovoljno odrasla, ona se danas ničega ne boji.

Slušam kako nekoliko kilometara dalje živi Beč, živ i glasan. Ranije sam toga dana djeci objašnjavala koncept turističkih klopki, upali smo u skoro svaku, a sada naše teturanje širokim ulicama, dok smo zaslijepljeni bjelinom mramora, pripada trenutku u prošlosti. Za danas smo gotovi s ulogom turista. Nemamo više raspored i popis mjesta za obići, nikome ne govorimo “Enschuldigung” i “Danke”. Napokon smo opet, u tišini i vrućini ljetne noći, tu samo mi. Tu sam ja, koja djeci kažem da se ne moraju bojati, i tu su oni, koji mi to vjeruju. Napokon sam, kad oni zaspu, tu samo ja, koja radim najbolje što mogu i nadam se da je dovoljno.

Druge me noći samo upitno pogledaju prije ulaska u krevet, treće se noći podrazumijeva da je moj krevet naš krevet. Samoj sebi priznajem da se manje bojim kad su pored mene. “Ma čega se bojiš?” pitam se, ali lista je preduga, i od nje ne mogu zaspati, pa si zabranim liste i popise i rasporede, duboko udahnem miris dječje kože i uskladim svoje disanje s njihovim. Kad me sin u snu zagrli, mi smo si veliko klupko čuvanja.